Jedan od problema kod satova s pogonom na oprugu je što u početnom razdoblju nakon navijanja i pri kraju, prije ponovnog navijanja, dolazi do netočnosti. Taj se problem pokušavao riješiti na nekoliko načina. Ponekad su se postavljali graničnici navijanja koji su onemogućavali da se opruga potpuno navije ili potpuno odvije. U prvom slučaju sat će ići naprijed, u drugom će zaostajati, što se nastojalo izbjeći korištenjem optimalne snage opruge kako bi se postigla najveća moguća točnost. Najpoznatiji graničnik je onaj u obliku malteškog križa. Kako bi se kompenzirala netočnost do koje dolazi u početnom i završnom periodu između dva navijanja, jedno od rješenja pruža tzv. S opruga. Kod nje je polovica opruge namotana u jednu, a druga polovica u suprotnu stranu. U trenutku kada zbog odmotavanja snaga opruge počinje slabiti, suprotni namotaji povećavaju njezin elasticitet i održavaju konstantnu snagu. Posljednjih nekoliko godina sve je veći broj visoko kvalitetnih satova koji na brojčaniku imaju indikator rezerve snage. On prikazuje tenziju glavne opruge u svakom pojedinom trenutku. Koristi se u mehaničkim satovima, bilo da je riječ o primjerku s automatskim ili ručnim navijanjem. Kod tih satova bi trebalo biti namotano barem 30 posto opruge kako bi se održao pravilan ritam. Kod automatskih satova indikator pokazuje koliko će još sat funkcionirati ako se ne nosi, dok se kod onih koji se navijaju krunom pokazuje vrijeme do sljedećeg navijanja. Često vlasnici satova s automatskim navijanjem smatraju da je dovoljno sat nekoliko puta protresti da bi on funkcionirao, međutim, činjenica je da ga je potrebno nositi barem 10 do 15 sati dnevno kako bi se potpuno navio. Tako da, ako sat noću stane, to ne znači da nešto nije u redu sa satom, nego da se sat ne nosi dovoljno dugo da bi dobio dovoljnu količinu energije za period kada nije na ruci. To je naročito problematično za vlasnike starije dobi koji često provode vrijeme u krevetu ili u naslonjaču pred televizorom. Kinetička energija koju dobije njihov automatski sat nije dovoljna za njegovo pravilno i kontinuirano funkcioniranje. Metalne su se opruge koristile za pogon satova još od 15.stoljeća, a formula za leguru od koje se danas izrađuje potječe iz 1970-ih. Riječ je o tehnologiji koja ima dosta nedostataka, među kojima se ističu trenje i podložnost trošenju. Kako se opruga odmotava trlja se sama o sebe i o kućište u kojem se nalazi. Tvrtka Cartier razvijajući novi model pod nazivom ID Two nastojala je postići dvije stvari - reducirati trenje i pohraniti više energije bez povećenja dimenzija kućišta. Istraživanja provođena s tim ciljem dovela su do kreiranja prve opruge izrađene od fiberglasa. Fiberglas je plastična masa ojačana staklenim nitima, dok joj elastičnost daje epoksi smola. Odlikuje ga mala specifična težina, čvrstoća i otpornost. Ako se oblikuje na pravi način, može istovremeno biti izuzetno elastičan i imati iznimnu sposobnost pohrane energije. Niti koje rabi Cartier imaju promjer od samo 9 mikrona. Kako bi se smanjila fikcija, opruga se premazuje tankim slojem polimerskog filma, a kućište amorfnim ugljenom nalik dijamantu koji je istovremeno tvrd i gladak. Takva opruga i takvo kućište imaju isti koeficijent trenja kao podmazana metalna opruga, međutim, ne dolazi do skrućivanja maziva. Smatra se da će nova opruga moći proizvesti 30 posto više energije od tradicionalnih izrađenih od metalne slitine, dok bi joj trajnost trebala biti 10 godina. Cartierove opruge imaju ujednačeniju distribuciju snage od tradicionalnih opruga te je njezina energija konzistentnija od one koja postoji u mehanizmu sa zaprečnicom konstruiranom tako da daje jednake impulse nemirnici i spirali nemirnice te sprečava i promjene u frekvenciji titraja uzrokovane varijacijama pogonske sile. Time se problem konstantne sile rješava na samom ishodištu.
CASIO
DIESEL
FOSSIL
JACQUES LEMANS
OBAKU
S.T.DUPONT
SEIKO
TISSOT
URARSKI POPRAVCI - SERVIS